Sve je to rokenrol

Malo uživam večeras, pa rekoh da podijelim sa rajom.

Vas dunjaluk pod snijegom, a ja još ni pahuljice nisam vidio ove zime.

Meni je vaša trava zelenija, iako treba prokopati do nje...

“Čime se baviš u životu?”

 “Onako, studiram i povremeno honorarno plačem po sahranama.”

Kod nas samo otrcana zajebancija, a negdje surova stvarnost.  

Jedna ozbiljna vijest za kraj: umrla Tarzanova Čita, u osamdesetoj godini života.

Ne znam da li se slažete, ali meni more izgleda puno ljepše zimi nego ljeti.  Nije promiskuitetno kao u vrućim danima, tako da se uspostavi intiman, direktan odnos sa Majkom Prirodom.

Vlažni pijesak je se pitomo oblikovao ispod mojih koraka, uz tek poneku prigušenu lamentaciju. 

Nebo i valovi su vodili ljubav u daljini, strastveno kao da im je to bio posljednji put.

Krajolik je posjećao na sliku velikog Friedricha.

Bili smo sami, ja i Priroda. Bili smo jedno.

Kišne kapi su se nježno spuštale na moju kosu, klizile niz čelo, stapale se sa suzama.

Slušalice u mojim ušima su tiho pjevušile Dust in the wind.

“Danas je prvi dan mog života”, povikao sam uzburkanom moru, a vjetar kao da je podržavao ovu odluku, zapuhao je jače i odnio je daleko moje riječi.

Zajebavam se ba, znam da ova spika prolazi kod tinejdžerki, a 90% konzumenata blogger.ba servisa su haman tinejdžerke. Pa da malo udovoljimo tržištu...

Kad smo već kod tinejdžera, danas posmatram grupicu omladinaca od nekih 18-20. Muškarci izgledaju baš k’o dječačići, a ženske… One mi uopšte ne izgledaju kao djevojčice… Ne znam da li je do njih ili do mene…

Esemesujem se sa jednom takvom već  15ak dana, rodica od prijatelja, upoznao je na njegovom rođendanu. I nepromišljeno ugovorih dejt za sutra, a samo četiri mjeseca fale da starosni jaz između nas bude izražen sa dvocifrenom brojkom. 

Ostao sam na tome da tinejdžerke slušaju Him i vole Johnny Deppa, pa se nadam da je još uvijek tako.

Nemam pojma na šta će to ličiti, ali sve je to rokenrol.

Držaću se one staredobre fraze da volim sve što vole mladi, to uvijek prolazi…

Za kraj pjesma koju nisam slušao danas na plaži:

I pride link za sliku jednog od mojih najdražih umjetnika.

Katastrofa od kalendara ove godine, Božić i Nova padaju na pogrešne dane, tako da imam svega 2 ponedjeljka odmora.

Danas provedoh cijeli dan sam sa sobom. Nisam odavno. Hej, a baš nam je bilo lijepo.

Moja raja svi na Božićnim okupljanjima  - zovu oni mene uvijek, ali neizostavno odbijam pozive već godinama, nekako mi neugodno. Ja to vidim kao porodična posla, osjećao bih se kao uljez, poput Juventusa na vrhu italijanskog prvenstva... 

Prvo sam išao trčati. Vrijeme lijepo, nigdje žive duše. A ja k’o Forrest Gump, ne znam se zaustaviti. Pretrčah okruglih 16 kilometara, što mi je rekord za dvije i desetu. U zadnji čas, godina haman pa gotova. Sljedeće ću probati istrčati jedan maraton, već sam odlučio. To su vam one novogodišnje nakane, čisto sumnjam da ih neko uspije i ostvariti.  Haver u mene peti januar uzastopno namjerava prestati pušiti: rekao sam mu da ću i ja početi pušiti, ako mu ovaj puta ne pođe od ruke. Pa ćemo zajedno umrijeti od raka pluća, amputiraće nam na rate komade tijela, dok ne ostane ništa od nas… A vi pušite i dalje, kad se tol’ko volite.

Kad smo već kod ljubavi prema sebi, ja sebi danas brzo dosadih. Knjiga uvijek izađe u susret u tim situacijama, ali nakon par sati čitanja se nađoh u početnoj poziciji. Čak sam i tv upalio, zamislite budale. Gremlini bili, malo sam i gledao, priznajem. Akutni napad nostalgije za vremenima koja bijaše.

Nostalgija nostalgiji grize rep, naumpade mi da bih mogao pogledati neki koncert na dvd-u, kupe prašinu godinama. Izabrah Seattle ’89. Gledali smo ga stotine puta. Prije je to bilo puno romantičnije, videokaseta, raja, pivčina, pa dok se boje ne rastope. Danas dobar dio te raje više i ne sluša ovu muziku, prerasli su je, kako tvrde. Nabijem ih na preraslog. A i ovaj internet je upropastio ugođaj, nema više one slatke patnje dok se traže kasete, videosnimci, razmjenjuju butlezi i tako to. Klikneš i eto ga.

Kako god, ponese me svirka, priznajem.

Uglavnom, ovo je koncert koji sam nekad znao napamet, do zadnje note, do zadnje riječi.

Nisam ga gledao u komadu već sigurno 3-4 godine, ali pamćenje me još uvijek služi:  

“It's about the heaviest number known to mankind. It's a big, old, fat motherfucker called: THE THING THAT SHOULD NOT BE”.

Buđenje u 6.53, tuširanje, priprema, pozor, start.

Trka je počela kao i stotine drugih, čak bi i najzadrtiji ljubitelji “pronađi razlike” igara imali pune ruke posla da ih iščeprkaju desetak u odnosu na prethodno jutro.

Sve dok nisam uskočio u voz.

Zapravo, standardni ritual rutine je nastavio svoj tok i na šinama: izvadio sam knjigu iz torbe i nestrpljivo otvorio vrata u drugu dimenziju. Iščekivao sam prepušteno onaj neumitni, blaženi trenutak, kad vas štivo obuzme i vanjski svijet prestane postojati. Ipak, netom prije nego je potpuno iščezao, moju pažnju je privukla nesvakidašnja scena i objeručke me gurnula nazad u stvarnost.

Nisam se mogao suzdržati da ne podignem pogled sa knjige (11/22/63) i uputim ga do djevojke što je sjedila preko puta mene. Ne, nije nosila minjak. Ne, nije bila neka playboy zečica. Imala je iglu u ruci i plela je. Na trenutak pomislih da sam to možda i ja otputovao unazad kroz vrijeme, kao protagonist knjige koju sam čitao.

Nisam vidio nekoga da plete još od djetinjstva. A i tada su to radile starije žene. Relativno starije, jer sam ih ja posmatrao očima dječačića, dok je ova cura bila mlađa od sadašnjeg, odnosno jučerašnjeg mene. Moram priznati da su me njene ruke nakratko opčinile, a kad sam vratio pogled na lice izgledala mi je drugačije, posebnije. Ljepše. Ljepše ne samo sa estetske strane, već doslovno. Iz nje je izbijala ljepota.

Ustao sam, jer je moje putovanje bilo pri kraju. I ona je podigla glavu. Pogledi su nam se sreli. Samo na djelić sekunde, pošto su njene oči odmah pobjegle od mojih. Nasmiješio sam se, svejedno. Ulovila je moj smiješak krajičkom oka, izgleda. Uzvratila je osmijehom. Odvažila je se na još jedan pogled, a onda se vratila pletenju, smješkajući se.

Hodao sam ulicom i ubijeđivao se da sam sreo anđela, smijući se sam sebi. “Samo kad bi život bio američka serija u kojoj postoje anđeli, demoni i bogovi, jarane”.

Došao sam do pješačkog prelaza pored kojeg su nedavno ugradili cijeli red metalnih stubova.

Neki čovjek sa štapom je lupkao po jednom od njih i djelovao mi je izgubljeno.  Nisam odmah shvatio da se radilo o slijepcu, jer sam bio udubljen u svoja razmišljanja. Tužni, bespomoćni izraz koji je imao na licu me je razbudio poput šamara.

Ponudio sam mu pomoć i zajedno smo prešli ulicu. Još uvijek osjećam dodir njegove ruke.  Osmijeh sa kojim mi se zahvalio je bio osmijeh anđela.

Nismo ni svjesni koliko je naš normalni život zapravo pun privilegija.

Jutro je proteklo puno ugodnije od očekivanog, tako da sam krenuo na ručak u odličnom raspoloženju. Dok sam čekao zeleno svjetlo na semaforu, primjetio sam da mladić na suprotnoj strani to radi puno nestrpljivije od mene. Skakutao je sa noge na nogu, držeći u rukama veliku, dugačku kutiju.

Pogledao sam ga u lice i ostao zapanjen ozarenošću koja ga je krasila. Nisam nikada vidio toliku količinu sreće u izrazu odrasle osobe. Bila je to istinska, neiskvarena, izvorna radost koju samo djeca  mogu iskusiti.

Pozavidio sam mu na trenutak, svjestan da nikada više u životu neću osjetiti ništa slično. Etiketa Downovog sindroma koju mu je društvo prilijepilo od rođenja nije imala nikakav značaj u tom momentu, kao što ne bi nikad ni trebala. Bio je iznad svih nas. I imao je osmijeh anđela.

Kad je semafor napokon izrekao svoje odobrenje za prelazak ulice, mladić je protutnjao pored mene, uz radosne poklike. Primjetio sam da je na kutiji koju je sa teškoćom nosio bio naslikan voz. Anđeli vole vozove, po svemu sudeći.

Budući da je ugodno jutro bilo predvorje za lijepo poslijepodne, uzdao sam se da će se niz nastaviti i da će se dan zaključiti sa veselim večernjim satima i pobjedom u neizostavnoj partiji loptanja. Okupiran ovim optimističnim mislima sam prilazio autu na parkingu, ne mareći na proteste stomaka koji je već prizivao večeru. Obojicu nas je prekinuo stariji čovjek, elegantno obučen, sa velikom torbom u ruci. Vidio sam da je se već obraćao ljudima na parkingu, pa sam pretpostavljao da nešto prodaje. Nije bilo tako.

Objasnio mi je da mu je tog jutra auto stalo na izlazu sa autoputa i pitao me da li idem u tom pravcu, da ga odbacim. Nisam išao prema autoputu, pa sam mu tako i odgovorio, na što mi je on zahvalio sa tužnim izrazom lica i okrenuo se. Nije insistirao, niti mi je izgledao kao kriminalac, naprotiv. A procijenio sam da sam jači od njega, ako zagusti... Nakon par sekundi oklijevanja pozvao sam ga i ponudio mu da ga odbacim do ulaza na autoput : 10-ak kilometara vožnje više mi nisu predstavljali problem.

Priznajem da sam se na tren pokajao kad sam upalio auto, okret ključa je valjda pokrenuo i sumorne misli: “Šta ako ima pištolj?” i slične nebuloze. Ali moje peto i po’ čulo mi je govorilo da mogu biti miran.

Riječi su otjerale i zadnje sumnje: sijedi gospodin mi je rekao da je doktor, da radi u jednom drugom gradu, ali da povremeno operiše i u mom. Automobil mu se pokvario ujutro, pa su došli po njega iz obližnje bolnice.

Kroz priču saznadoh da je direktor dobrotvorne ustanove koja pomaže paraplegičarima, da je u nekoliko navrata bio u BiH za vrijeme rata, u humanitarnim misijama. Oličenje dobrote. Kad smo stigli na odredište, zahvalio mi je (sa suznim očima, ako sam dobro primjetio) i napisao ime i broj telefona na papirić, te rekao da mu se obavezno javim, ako budem dolazio u njegov grad.

Kroz glavu mi je prošlo hiljadu pitanja, dok sam vozio nazad.

“Zašto nije zamolio nekoga u bolnici da ga odveze do automobila? Zašto nije uzeo taxi? Šta će sa autom, ako je pokvareno?”

One sumnje ipak nisu bile nestale bez traga, već su poput otjeranih vrana pobjegle na sigurnosnu distancu, i sad su se polako vraćale.

“Možda mi je samo ispričao gomilu izmišljotina..” Sveznajući Google mi je dao odgovor na tu dilemu: prepisao sam  ime i prezime sa papirića u Gugletov pendžerčić i ustanovio da su informacije koje mi je dao istinite. “Šta ako je bio neki luđak koji se lažno predstavio?” – Pronađoh na netu i jednu fotografiju iz Argentine, gdje je također bio u humanitarnoj misiji, tako da je i ta oštrica sumnje odmah otupljena.

Moguće je da su i odgovori na prva tri pitanja logični, vjerovatno je bilo dovoljno pitati.

U par navrata sam pomislio da sam sve sanjao, ali dok imam papirić sa brojem telefona i imenom ni ta verzija ne prolazi. Naravno, ne pada mi na pamet da zovem misterioznog gospodina, tako da će moja pitanja vjerovatno zauvijek ostati bez odgovora.

Uglavnom, jučerašnji dan je bio skroz čudan, poput Božićnih filmova, pun nesvakidašnjih susreta sa dobrim ljudima.

Ne vjerujem u anđele sa krilima u svetoj misiji na zemlji i ništa osim nepobitnih naučnih dokaza ne može pokolebati moje stavove, ali sam ubijeđen da svaka individua ima dovoljno dobrote u sebi da obnaša funkciju anđela makar par dana godišnje.

Ne trebaju nam krila da se povremeno uzdignemo iznad drugih, i pomilujemo ih po kosi, kad to najmanje očekuju. Po kosi, lijepo sam napisao, da ne bude kasnije: “Nisam znao da je metafora” ili još gore: “Nisam znao da je metafora i da treba milovati po kosi”, pa da ja zaglibim zbog vaših perverzija…

Kad na kocertima vidim neku curu kako neprestano fotografiše i snima muzičare na bini, uvijek pomislim da je dotična loša u krevetu.

Uživaj TRENUTAK, jebale te uspomene.

Kad smo kod snimanja, preksinoć se zadesih na mjestu užasne saobraćajne nesreće: kombi se zabio u kamion, frontalno. Nevjerovatno brza reakcija vatrogasaca i hitne, prvo su me pozitivno iznenadili, a zatim i zapanjili svojom koordiniranošću. I dok oni sijeku lim kombija i pokušavaju da dođu do nesretnog vozača, pojedini posmatrači izvadili mobitele. I snimaju. Poput strvinara modernog doba. Hijene 3.0.

Ne mogu brisati komentare na ovom blogger.ba servisu. Ne mogu brisati ni dodavati blogove na listu favorita. Poslao sam poruku administratoru prije par mjeseci, još je nije ni pročitao. To me asocira na Bosnu i Hercegovinu i naš slavni javni sektor.

Paradoks je što sam ostao ovdje baš zato što me blogger.ba asocira na Bosnu i Hercegovinu, iz neke želje da i na ovaj način održavam u životu vezu sa rodnim krajem i maternjim jezikom. Zauzvrat dobio nikakvu uslugu i sepet reklama pride. Fair enough. Engleske riječi u našem jeziku me asociraju na silovanje.

Koordiniranošću. Ova riječ me asocira na tongue twister. Scioglilingua. Ne znam kako se kaže na naš. Toliko o održavanju veze sa maternjim jezikom. Ne znam ni da li je ispravno napisati koordiniranošću ili je ispravno koristiti koordinacijom. Toliko o održavanju veze sa maternjim jezikom 2 (ali nadam se da prolaze obje verzije, more to u nas počesto).

Odosmo u kotlokrpa, kad kotlokrp kotle krpi sa svojih devet kotlokrpica, a stara im kotlokrpovka kotlokrpavim kotlovima vodu nosi.  Lakše mi izgovoriti ovo nego koordiniranošću.

Kukuriku me asocira na veseo, novi početak nečega. Nadam se za naše susjede da će tako i biti, iako u vrtu zvanom Iskustvo uzgajam sumnje. Da ih vidite jesu opravdane, mašala. Veselio sam se i zbog države krojene po čovjeku, a dobismo troljavo odijelo. Rupa rupu stiže.

Ovo moje piskaranje me asocira na tok svijesti. Tok svijesti me asocira na neke meni drage pisce. I neke manje drage. Volim Faulknera. Ne volim Joycea. Virginia Vuuk mi ide na kurac. Palahniukov Fight club vrvi, odnosno prelijeva tokovima svijesti. Volim tu knjigu. Kad pomislim na nju, prva asocijacija u glavi mi je Edward Norton. Vrhunski glumac, po meni.

Kad smo kod glume, asocira me na filmove. Volim ovaj film.

Asocira me na slobodu.

Eddie Vedder me asocira na Pearl Jam. Volim Pearl Jam.

Započeh tekst spominjući koncerte, red je da ga i zaključim sa muzikom. To me asocira na krug. Krug me asocira na EKV. Valjda bih trebao bih postaviti tu pjesmu, za kraj.

Ali meni se sluša nešto žešće.

"Hoću medu, meeeduu, meeeduuu!!", vikao je dječak, iritantnim tonom koji je odavao fanatičnu upornost i tvrdoglavu nakanu da beskonačno istraje u svom zahtijevanju, sve do potpune satisfakcije, a možda i duže.

"Ženo, daj dijetu medu, nemoj da ti kikice od ušiju napravim!"

"Jeb'o te medo debelog i rundavog!", nimalo impresionirano mu je odbrusila supruga. "Ne znam šta je vidio", dodala je, sad već sa evidentno pomirljivijim glasom.

Muškarac u bijeloj potkošulji je se pojavio u dnevnom boravku, deblji i rundaviji nego što ste ga prvobitno zamislili. Žvakao je poveći komad suhog mesa. Zalogaj je nadmašivao maksimalni kapacitet usta.

Dječak je zapomagao i plakao, tražeći medu. Povremeno je ostajao bez zraka, od silnog dernjanja.

Njegova mama je frenetično mijenjala kanale na tv-u, u nadi da će nabasati na medvjeda, iako se nije sjećala da je uopšte vidjela životinje u prvom valu šaltanja programa. Ali morao je negdje biti, jer ga je mali opazio.

"Metni na diskaveri, ženo", zapovijedio je muž, koji je već gubio strpljenje. "Prste ću ti u čvor svezat', daj vam' taj daljinski!", promrmljao je, punih usta.

"Kurac ćeš svoj svezat'! Nije diskaveri, već sam gledala." odbrusila mu je supruga, ali mu je ipak poslušno predala daljinski.

Dječak je neumorno kreštao, štaviše, čini mi se da je čak malkice povisio skalu zapomaganja.

Onda je odjednom ušutio. Ozareni izraz je otjerao namrštene dječje bore sa lica. Pogled u okicama je podsjećao na dugu nakon strahovitog nevremena. Obrazi okupani suzama su doprinosili ovom meteorološkom kontekstu metafore.

"Medo!!", povikao je mališan razdragano. "Medo!", ponovio je, u sretnoj nevjerici.

Roditelji su u čudu posmatrali ekran.

"Nije to međed, sine.", rekao je otac, dok je sa masnom rukom nježno gladio po kosi svog jedinca.

"To je naš Premijer Dodik", dodao je sa ljubavlju.

"Ja, sine, naš premijer", priključila se i mama.

"Premijer, premijer Dodik, premijer", mališan je ponavljao u čudu ovu nepoznatu riječ, sav sretan jer je naučio naziv jedne nove životinje.

Lol, lola napao Ambasadu. Nije ništa smiješno, smijem se da ne plačem.

Stvarno nemam predrasuda, tolerantan sam i blabla (iako je tolerantan neprikladan i nakaradan termin – koji sam ja kurac da budem tolerantan?). Prihvatam sve, od emo klinaca sa “malo ‘vamo – više tamo” frizurama, preko rozokošuljaša i uštogljenih gospodinčića, pa sve do “duga brada kratke nogavice” tipova. Ubijeđen sam da za sve nas ima dovoljno prostora, samo se ponekad moramo malo skvrčiti.

Ono što nikako ne mogu tolerisati je ljudska glupost.

Kako ovaj tip nije došao do zaključka da apsolutno ništa neće postići sa svojim gestom? Sa njegove tačke gledišta, bilo je malo vjerovatno da će nanijeti iole opipljivu štetu neprijatelju. Isto tako je bilo izvjesno da će cijela zajednica kojoj pripada fasovati zbog njega.

Sa naše tačke gledišta… Sranje.

Predrasude tako lako nastaju. Cijeli svijet će malu problematičnu državicu u šupku Evrope žigosati kao leglo ekstremista. Zbog šačice nepromišljenih istomišljenika. Nepromišljeni je previše blag atribut. Maloumnih im bolje stoji.

Eho ovakvih vijesti odjekuje i odjekuje, bez jenjavanja, a dovoljno je snažan da zagluši sve ostale glasove, koliko god isti bili pozitivni.

Ne znam. Ljut sam i razočaran. I tužan.

Nisam pametan da više pišem.

Nek’ nam je svima sa srećom.

Nisam nikad bio pretjerani ljubitelj tehnoloških vragolija, računara, mobitela itd. Uvijek su mi od videoigrica bili draži neko dobro štivo ili strip, tako da su moji prsti nagomilali neuporedivo više staža na okretanju papirnih stranica nego na pritiskanju dugmića na džojsticima.

Od te lafo napredne tehnologije poznajem samo ono što moram. Ostalo nit’ pratim nit’ me zanima.

Koristim stari mobitel, Samsung SGH-500 (u narodu poznat k’o živčo). I nisam ga namjeravao mijenjati. Zajedno sve dok nas kakav nepopravljivi defekt (moj ili njegov) ne rastavi.

Ovako sam razmišljao sve do prije 5-6 dana, a onda me je razljutio i natjerao na ozbiljno razmatranje našeg odnosa.

Istini za volju, moram priznati da sam ga dva puta ostavljao i dva puta mu se poniženo i snuždeno vraćao.

Sjećam se dobro da sam ga kupio par dana prije Soda Festivala, koji se održao pored Modraca krajem jula dvije i pete (morao sam provjeriti godinu na netu – stari se, pa se brojevi brkaju u glavi). Sjećam se, jer mi je tad ispao na beton i dobrano se ugruhao, ali je nastavio raditi k’o zvrk sve do danas.

Prvi puta sam ga ostavio par godina nakon početka naše veze, jer sam upravo preko veze, t.j. mreže bio nakupio pun penis nekakvih bodova i morao sam skroz malo doplatiti da dobijem zadnji krik mobilne mode. Nekakav LG je bio, ne sjećam se modela. Ali, kao i svaki drugi krik, i ovaj je bio skroz strašljiv. Bojao se vode. S pravom, kako se dockan ispostavilo:voda mu je i presudila. Zadnja stanica: more, Bibione, juli 2007. Životni vijek: nepun mjesec dana.

I tako je se naš heroj nimalo dostojanstveno vratio svome živči. Sve bajno & sjajno do proljeća dvije i devete. 

Ne lezi vraže, nekakve lova pridošla, plus raja insistirali “Šta ćeš ti s njim? Zaslužuješ boljeg.” I na kraju ja popustih i odlučih da po drugi puta zamijenim svoj Esgeha. Isprsio brdo para i prevario ga sa naprednijim rođakom u njega, SGH i-900. Tako piše na kutiji, koju upravo držim u rukama. Taj mobać (kako ova riječ zvuči kul) ima hrpu nekakvih funkcija, ali slabe fajde od njih, s obzirom da nisam koristio ništa osim standardnih poziva i poruka.

Nisam koristio funkcije, ali sad koristim prošlo vrijeme, pošto su mi spomenuti artikl otuđili na koncertu Metalike tog istog ljeta. Iz prednjeg džepa farmerica, tako da treba odati priznanje lopovu.

To mi je otvorilo oči, pa sam na neki način zahvalan džeparošu. Kupio sam taj mobitel više da ne bih zaostaj’o za društvom (kako u širem tako i u užem značenju ovog termina), nego iz neke stvarne potrebe.

Dijete perfidnog kapitalizma. Nisam jedini, brace i seke na svakom koraku.

U svakom slučaju, tad odlučih da se neću više odricati svog starog dobrog mobitela. I bio sam rezolutan u ovoj nakani sve dok se ne posvađasmo neki dan.

Sigurno vas silno zanima razlog razmirice…

Zatvorite oči na trenutak, stiže flash back!

Ujutro obično stižem na parking desetak minuta prije nego što bih trebao. Ne, nisam od onih koji su u bocu organizovani itd. Daleko od toga. Jednostavno moram doći u ta doba da bih ugrabio slobodno mjesto. Sve se odigra u krucijalnih 5 minuta, ko zakasni ili plaća, ili mora parkirati bogu iza tregera. Dakle, često imam na raspolaganju krnjavih deset minuta fore i obično ih provodim u automobilu, čitajući i slušajući radio.

I tako, sjedim ja tog jutra i nešto tipkam na mobitelu, koji je inače na preklop, kako upućeniji vjerovatno znaju. Na tom preklopu je izvorno bila neka guma, ali je vrijeme uzelo svoj danak i sad još samo dva malena komadića u ćoškovima svjedoče vjerodostojnost ove priče.

Iskuckah poruku i slučajno primjetih te dvije crne tačke, nakon što sam preklopio mobitel. I dođe mi neki nagon da ih očopam. Očopat’ i bog.

I krenuh u napad, sa namjerom da ostvarim zamišljeno, ali to crno mi se skroz razmelja po prstima, k’o da je katran. I ne može se obrisati, neka skroz zajebana supstanca! Genijalac se dosjeti da uzme papirnu maramicu i da je nakvasi, pa da sa mokrom maramicom očisti palac i kažiprst. I poput pravog mahera polih vodom maramicu, ali naravno pretjerah sa dozom. Predoziraše se i hlače, k’o po ozmozi, kud koji mili moji. Svijetlo plave pantalone, a fleka na najnezgodnijem mogućem mjestu: baš kao da sam se upiškio. Hihihihi...

Briši sad maramicom tu mrlju, jebeš prste. Bjesomučno trljam desnicom, jer su one bonus minute neumoljivo pred istekom, valja fatat voz. Rijeka prolaznika teče pored auta i oni radoznaliji vjerovatno kontaju: “Šta li to ovaj naizgled fini dečko radi sa rukom dole ispod?” Radih bezuspješno, jer je bilo nemoguće osušiti fleku u tako kratkom roku. Nosio sam torbu na strateškom mjestu na putu do željezničke stanice, mrmljajući sve & svašta mobitelu koji je nevino ležao na mjestu zločina, u džepu tik pored mrlje koju je izazvao na pantalonama. Tol’ko sam se naljutio na njega, da nismo pričali cijeli dan.

Ali prošlo bi to mene, jer sam dobričina u duši i ne znam biti ljut na duže staze. Pomirili bi se kao da se nikad ništa nije ni dogodilo.

Samo da nije bilo natpisa.

“Kakvog sad natpisa?”, pitaju se malobrojni koji su izdržali do ovog dijela.

”Šta mi je trebalo da čitam ovo sranje?” je još jedno od izvjesnih pitanja na koja jadni čitalac nema odgovor.

Večeras ugledah natpis.

Ne bih ni pisao ovaj tekst da nije bilo natpisa.

Natpis me nagnao na pisanje.

Natpis. 

“Povodom izlaska Iphone-a 4s, ova prodavaonica će 27. oktobra vandredno otvoriti u 23.00 i raditi do 03.00.”

Ovo sam pročitao prije malo više od sat vremena, prolazeći pored prodavaonice mobitela i ostalih vragolija.

“Sudbina! Nema šta drugo biti!”, kontam, čitajući.

“Dohak’o sam ti jarane! Treća sreća!”, obraćam se svom mobitelu i osjećam odgovor u obliku negativnih vibracija u džepu.

Ljaga posramljenosti od neki dan je je se začas pretvorila u predosvetničku euforiju.

“Došla Cica na kolica!”, govorim mu. 

Tako da večeras neću ići na loptanje, već ću se skockati, pa pravac pred trgovinu, da ufatim mjesto u redu.¹

Jedva čekam da se domognem zadnjeg vriska tehnologije!²

1. Al’ u kurcu.

2. Vidi pod 1.

3. (nema ³ u tekstu, al’ima ovdje: sretan je moj živčo sa mnom, jer ovaj vlasnik kad jednom nauči lekciju, teško zaboravlja. Znači, kako već izjavih, idemo i nastavljamo zajedno dok nas kakav defekt, nebitno čiji, ne rastavi).

Ironija (grč. εἰρωνεία, eironeia = hinjeno ignoriranje) jezični je izraz i figura u kome je pravo značenje riječi ili prikriveno ili suprotno doslovnom značenju izraza, upotrijebljenih riječi.

Sarkazam (grč. σαρκασμός, sarkasmós; sarkazein = gristi usne od bijesa, sarx = meso) je zlobna, ljuta, zajedljiva, oštra i gorka poruga ("koja grize u meso"); pojačana ironija.

Super su mi ove reklame što večeras osvanuše na bloggeru. Nadam se da će ostati tu, ili još bolje, da će se razmnožiti u budućnosti.

Učini mi se da sam i pročitao i ovu parolu kako proleti na banneru i nestade: “Po jedna reklama u svaki ćošak i vaše piskaranje će nam predstavljati manji trošak.”

Eto, dvije definicije i dva primjera. Baš ono školski.

Bilo jednom davno, u jednoj zemlji ispod gora i ispod mora.

Miševi su uz pomoć orlova uspjeli stjerati glavnog štakora u rupu.

Sljepilo, koje je decenijama pratilo glavnog štakora je poput zarazne bolesti prešlo na miševe.

Glavni štakor je nakon više od pola života progledao, ali nije bio svjestan zla koje je nanio miševima. Nije ni mogao znati, jer ga nije nikad  vidio, pošto je bio slijep od silne moći.

Iz ovog razloga štakor nije bio u stanju da shvati bijes i ludilo razjarene mase miševa, a to je bilo sve što mu je bilo pred očima, sad kad je napokon progledao.

“Šta sam vam uradio?”, pitao ih je začuđeno.

Miševi, nenaviknuti na bolest moći koja je iznenada prešla na njih, nisu ni čuli njegovo pitanje.

Zaslijepljeni moću i zaglušeni vlastitim poklicima, uživali su u kratkotrajnoj i gorkoj satisfakciji osvete.

Iz prikrajka je scenu posmatrao stari olinjali miš, koji je još uvijek imao odličan vid iako se svega nagledao za života. Gladio je po kosi unuka i govorio mu da ne zatvara oči, da gleda.

“Ako ih sad zatvoriš sinko, možda ih nećeš otvoriti godinama, a možda nikad”, besjedio je mudrim tonom.

Kad je sve bilo gotovo, uzeo je unuka za ruku i odveo ga od mjesta na kojem je vladalo Ludilo.

Dok su odmicali, tiho je rekao unuku:

“Kad miševi sklope savez sa orlovima, sa ciljem da poraze štakore, prije ili poslije će i sami postati hrana za te iste orlove.”